Putovanja ruskim prostranstvima i glumačkim intimama

Upornost Gorana Matovića u proučavanju i javnom predočavanju Krležina djela iznimna je i postojana. Od vremena kada je, prvo u rodnome Mostaru, a zatim i u Zagrebu, izvodio Pir iluzija, kolaž Krležinih tekstova, do danas kada je njegov koncept, Festival Miroslav Krleža, došao do 14. izdanja. Uvijek u vremenu oko autorova rođendana, 7. srpnja (koji se obilježava osebujnim „gastronomsko-nadrealističkim“ programom Doručak kod Krleže), Festival je ustalio program sastavljen od razgovora, izložbi, tematskih šetnji, do onoga što čini njegovu srž – kazališta. Na 14. Festivalu, uz nekoliko repriza i gostovanja, dvije su predstave izvedene premijerno, na njegovu početku i kraju. Prva od njih je Izlet u Rusiju, dramatizacija Krležine putopisno-esejističke knjige o putu u tadašnji SSSR što ga je Krleža poduzeo 1924. i 1925, koju je režirala glumica i redateljica Sara Stanić Blažević, priredivši dramatizaciju zajedno s dramaturginjom Mirnom Rus­temović.

Izlet u Rusiju ostvaren je u cjelini koja bi se najbolje mogla odrediti kao spoj koreodrame i scenskog čitanja

Dvorište zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti lokacija je na kojoj je Izlet u Rusiju ostvaren u cjelini koja bi se najbolje mogla odrediti kao spoj koreodrame i scenskog čitanja. Situacija je, naime, zadana scenografskim rješenjem kojim dominira središnji prostor plesne izvedbe, potpomognute stolicama i kovčezima, rekvizitima putovanja, dok se uz rub prizorišta nalazi stol za kojim sjedi naratorica (umjesto najavljene Biserke Ipša tu je ulogu preuzela redateljica Sara Stanić Blažević). Dok ona čita ulomke iz Krležina teksta, odijeljene najavama promjena prizora nazvanih stanicama (sedam ih je i svaka ima opisni naziv, primjerice, Nagradna stanica, Meni meni, tebi tebi, Posljedična stanica), članice plesnog kolektiva Škvadra ih ilustriraju. Glagol nije ovdje slučajno. Naime, plesni pokreti i cjelokupna koreografija usmjereni su upravo na to – asocijativno, uglavnom metonimijsko ili sinegdohalno ilustriranje zapisanog u Izletu u Rusiju. Tako plesačice, između ostalog, premještaju putne torbe, čiste cipele, odmotavaju hranu, sjedeći oponašaju putnike koji se tresu pod vibracijama vlaka. Sve su to potezi čije značenje nije samostalno i ne izdiže se od ocrtavanja pojedinih komponenti teksta. Upravo u tome i jest problem.

Cvitkovićeva, Stolzerova, Laura Lenbachova – sve tri su istovremeno prisutne u jednoj glumačkoj osobnosti / Snimili Saša i Ines Novković

Naime, ilustrirati pregnantan, bujični i istovremeno borben Krležin tekst, iščitan na sceni, plesnom redukcijom na simbole stvara osobit nesklad između izrečenog i predočenog. Rezultat je apauriniziranje i jedne i druge dominantne komponente ovoga scenskog rada – niti je do izražaja došla Krležina rečenica i bujnost fraze, niti mogućnosti plesne suigre članica Škvadre. Čini se da je zahvat trebao biti snažniji – bilo u apstrahiranje bilo u izražajnije scensko ostvarenje Krležinih slika. Ovako je rezultat predstava koja je upitna i u ideji i u realizaciji.

Druga premijera ostvarena je u Maloj Gavelli, gdje je Branka Cvitković odigrala monodramu temeljenu na noveli Pod maskom (po kojoj je predstava i naslovljena, inače iz proznog dijela glembajevskog ciklusa) te ulomcima iz glembajevskih drama, ponajprije U agoniji. Nastala na temelju idejne koncepcije Lade Čale Feldman, Pod maskom istražuje temeljnu paradigmu scenskog postojanja, teorijski intrigantnu otkad je kazališta. Glumičina osobnost i karakter lika, osobno i profesionalno. Njihovo pretapanje i identifikacija. Branka Cvitković je, dakako, glumica, nacionalna prvakinja drame u mirovini, čije su uloge dugo i trajno rezonirale hrvatskim scenama. Glumica je i Stolzerova, prvi lik koji Cvitković otjelovljuje, i to starija, nije više u naponu glumačke mladosti, no još uvijek je na sceni. Lamentira se o tremi, blokadi prije izlaska na scenu, stotoj izvedbi Glembajevih u njezinu glumačkom stažu. Zatim, na sceni je sama Laura.

Pojavljuju se i ulomci iz drame U agoniji. Pregnantan scenski govor, koji Branka Cvitković izgovara s velikom točnošću i sigurnošću. Razine se isprepleću, granice postaju sve nejasnije. Cvitkovićeva, Stolzerova, Laura Lenbachova. Sve tri su istovremeno prisutne u jednoj glumačkoj osobnosti, razine igre ne odvajaju se ni mizanscenski, Cvitković je Stolzer, njih dvije su dramske (anti)junakinje iz glembajevskih drama. Na kraju, Cvitković spominje i „tvoju B.“, Branku, Belu (Krleža), glumicu – onu čija je krhkost i scenska pojavnost ogoljena do srži profesionalnih nesigurnosti, ali i primorana nastaviti se. Glumiti, bivati, živjeti pod scenskim svjetlom, u kostimu. U svijetu koji ne dopušta povlačenje razdjelnice između osobnog i fiktivnog, gdje je marioneta jednako uvjerljiva kao i njezin vodič.